Tamna Strana Mjeseca...

petak, 15.07.2011.

Kad ruž izblijedi...

Ulazi u stan na prstima, gotovo nečujno, kao mišica, da ne probudi usnule roditelje i mlađega brata. 24 su joj godine, u životu nema ništa ostvareno, nema čak ni srednju školu završenu, ali je uvijek viđena na svim otmjenim zabavama, uvijek lijepo uređena, obučena u markiranu odjeću od glave do pete. Sama si ju je kupila, ili bar većinu toga iako nema nikakav stalan posao niti neko veliko nasljeđe. Kupila si ga je novcem zbog kojeg trenutno tako tiho i ulazi u stan, na prstima, gotovo nečujno, kao mišica.
U ogledalu gleda odraz kojega se srami kad je sama, a uzdiže kad je u otmjenom društvu. Društvu u kojem nikom do nikoga nije stalo, gdje su svi lijepi, gdje svi piju otmjena pića i glume da se zabavljaju. Šarada. Novac je njihov idol, a ikona im je prihod, kojeg žele puno i što lakše.
Neporavnana crvena haljinica, poderane najlonke, počupana kosa i izraz koji je želi biti dostojanstven. Nije ni bila svjesna koliko loše je izgledala na putu do doma, još uvijek je imala tu neku nelagodu zbog onoga što radi pa se uvijek oblačila na brzinu, udaljavajući se iz tuđih stanova, apartmana, hotelskih soba što prije. Oči bježe u stranu, jer više ne želi gledati njega i svih njih na sebi kao ožiljke. Misli bježe na otmjene kafiće, na njene portrete, na one koji joj se dive a bolji su od nje, na sve njih koji joj nisu ni do koljena a mogu biti između njih za određenu cijenu.
Držeći štikle u ruci otvara vrata od kupaonice, zaključava ih spušta štikle na pod koje ovako same bez nogu u njima izgledaju bijedno i istrošeno. Odlaže torbicu, svlači crvenu haljinicu, pa potpisani grudnjak, poderane najlonke, dizajnerske gaćice i ostaje potpuno gola.
Njegov smrad izbija iz nje, njegov zadah, poljubci , ugrizi i sva njegova perverznost rade oko nje smrdljivi oblak koji joj steže grlo i neda joj disati.
Ulazi u kabinu i pušta vrelu vodu, prvo je iskušavajući rukom a onda mlaz prinosi prsima. Uz nekoliko dubokih udaha početni šok od vreline polako nestaje. A tada počinju navirati slike protekle noći.
Starac od pedesetak godina se nadvija nad njom gledajući je direktno u lice uzdišući od zadovoljstva, dok mu se kroz sive zube širi zadah burbona. Kapljice pljuvačke pršte iz njegovih usta dok stenje „Kurvo, kurvo“.
Uzdiže tuš te joj mlaz vrele vode prelazi preko čela po cijelom tijelu. Zadržava dah i zatvorenih očiju pokušava mislima otići negdje drugdje u zaborav ovog. A onda opet slike.
Sijede dlake sa njegovih prsa bodu je po trbuhu dok njegovi ugrizi isijavaju po njenim prsima. Njegova slina se ljepi po njoj praveći dugu prozirnu nit svaki put kad on odmakne usta od njene kože. Zadah burbona raspamećenog starca čini stvar još prljavijom i neurednijom. Okreće je na trbuh, ona luta očima po moderno sređenom apartmanu sa pogledom na mjesecom okupano more. On usklikne od radosti.
Zatvara vodu i nanosi šampon na spužvu. Počinje skidati njega sa sebe, trljajući spužvu do granice boli, do granice krvarenja, puštajući za sobom crvenu i izvrijeđanu kožu. Noge, bedra, međunožje, trbuh, trpe teške iritacije dok ona pokušava maknuti svaku površinsku stanicu kože koja je bila u dodiru sa starim znojim nitkovom, prsa, leđa stražnjica.
Njegovi dlanovi oko njenog vrata, njegove iskolačene oči, sve brži, teži uzdisaji nagovještavaju kraj njegovoj petnaestominutnoj zabavi. A onda zatvaranje očiju i poprilično tužno finale. Njegovo odljepljivanje s nje i padanje u postelju od svile.
Ona trlja sve jače i jače, pokušava izgurati slike iz glave kao i njegov miris sa sebe. Vrela voda, ispire pjenu, i dalje struže spužvom, prešla je granicu boli i koža na nekim mjestima počinje točkasto krvariti.
„100“ – govori mu, dok se starac pruža za novčanikom. Uzima pružene novce, oblači gaćice, najlonke, grudnjak, crvenu haljinu, podiže svoje štikle sa poda, svoju torbicu sa pulta i zatvarajući vrata pušta preznojenog starca u svilenoj postelji.
Zatvara vodu, briše se mekim ručnikom a pogled joj susretne sa zamagljenim zrcalom u kojem se nazire tek kontura ljudskog bića, koje je sad napokon čisto.
Ulazi u sobu na prstima, gotovo nečujno, kao mišica. Liježe u svoju postelji, čista, do sutra kada će ponovo u nezabavnoj zabavi nekog otmjenog kluba naći novu mušteriju čijim će novcem kupiti neki modni dodatak, komad odjeće ili neku šminku s kojom će prebroditi još jednu mušteriju s čijim će novce kupiti neki modni dodatak, komad odjeće ili neku šminku…
Dok se prvi zvuci jutarnjeg gradskog prometa počinju širiti ulicama, ona tone u san razmišljajući o svim ti ljudima koji joj se dive, koji je gledaju na portretima, na slikama, o tome koliko je njen život bolji od njihovih?

15.07.2011. u 01:28 • 0 Komentara • Print • #

petak, 29.10.2010.

Glad

Prošlo je već više od dvadeset sati otkako je zadnji put jeo. Nabio je kapuljaču sive ofucane majice na patent, na glavu i užurbano se kretao sivim ulicama. Pekla ga je njegova malaksalost te bi povremeno zapeo o trotovar ili nekakav rub, pritom tiho ali nervozno psujući nastavljajući užurbano se kretati. Zbog apstinencije u kojoj je bio i zbog koje je osjećao slabost, ulice su mu bile jako sive, bez mirisa a vjetar nije ni osjećao, to mu je pokazivalo da još nema puno vremena i da mora doći do hrane što prije. Ali nije ni nju mogao izbaciti iz glave, znao je da je ona puno gore od njega i da ona ima puno manje vremena od njega, i morao je doći do hrane što prije, sve mu je to prolazilo kao rijeka misli kroz glavu dok se posrćući žurio ulicama sivog grada.
Ušao je u blijedosivu mesnicu neoprezno se posklizući na masne pločice, ali uspjeo se održati na nogama iako su mu se svjetovi polako počeli miješati i polagano je počeo tonuti u sve tamnije sivilo. Naslonio se na pult dok je mesar posluživao svoju mušteriju, i ona je bila Kani ali mnogo situiranija od njega, mnogo staloženija i mnogo, mnogo sitija. Pogledala ga je s gađenjem uzela svoj paket i izašla iz mesnice, dok je njemu zaostatak slika još uvijek titrao pred očima. Glas mesara ga je vratio.
„Ne izgledaš dobro,“- procurilo je kroz masne brkove mesara, „koliko si bez?“.
„Skoro cijeli dan“- odgovorio mu je neimajući snage podignuti glavu .
„Nije dobro, a mala?“- debeli mesar je bio radoznao, prljavo radoznao.
„I ona.“
„Znam da je i ona. Kako se drži, to te pitam?“
„Gore joj je nego meni, ona već drhti.“- odgovorio mu je ponovo se prisjećajući svoje drage koju je pustio u prašnjavom nenamještenom stanu.
Drhtanje je bio jedan od kasnih znakova apstinencije, i značio je skori dolazak grčeva koji su tako jaki da paraliziraju dušni sustav, tako silni da si čovjek pri lakšima pregrize jezik, i tako dugi da ih nitko nije preživio.
„I zašto si sad došao meni tu?“- pitao ga je iako je znao odgovor.
„Molim te treba mi da mi daš, samo za jedan obrok, za mene i nju, platit ću ti sutra, molim te“- već ga je počeo preklinjat u slučaju da ga debela karikatura mesara odbije.
„Znaš da ja ne dajem na kredit. Znaš di su ti vrata.“- okrenuvši mu leđa i desnom rukom razgrćući zavjesu od pliša, ali tada kroz oči duboko smještene ispod gustih nerazčešljanih obrva sjevnu sjajna zamisao.
„Molim te, vratit ću ti, molim te umrijet će mi ona ne znam što ću“- povraćanje.
Povraćanje je bio simptom poslije kojeg bi u jako kratkom vremenu uslijedilo drhtanje.
„Odvratan si, sad ću ja to morati čistit, sve zbog tebe smeće jedno kanibalsko.“-govorio je tonom punim gađenja.
Da, junak naše priče je bio kanibal, baš kao i njegova djevojka. Nisi bili ovisni o drogi kakvu vi zamišljate, bili su ovisni o ljudskom mesu koje je bilo otrovnije od heroina a postizalo je puno jači, intenzivniji bolji osjećaj od njega, tako su bar tvrdili oni kanibali koji su bili ovisni i o heroinu. Ali bilo je gotovo jednako skupo kao heroin, jer nije baš lagano bilo uloviti čovjeka i filetirati ga te proći nekažnjeno zbog toga.
„Oppp, rosti,“- pokušao je govoriti dok su mu mlazovi dopirali kroz grlo, „molim te daj mi“- prestao je povraćati i pridigao je glavu gledajući masnu spodobu u bijelom mantilu.
A tada mesar počne provoditi svoju prljavu ideju u djelo.
„Gledaj, dat ću ti samo za jedan obrok. To stigneš dati njoj ili uzeti sebi, sam odluči. Može?“- kimnuo je glavom prema iskrivljenoj karici koja je stajala u vlastitoj bljuvotini.
„Može..“- odgovorio je tiho, jedva čujno, sa dvojbom u glasu, ali dovoljno čujno da bi ga čule izopačene uši prljavog mesara.
Mesarev plan je bio toliko pokvaren, prljav i zao kao i on sam. Djevojka našeg junaka je bio zgodan komad žene privremeno uništen zbog apstinencije u kojoj se nalazi, no svejedno zgodan komad žene. Ako se naš junak odluči da sam pojede dobiveni obrok, djevojka umire i plan mesara propada. Ali ako se naš junak odluči da da njoj obrok on umire i plan se ostvaruje. Ta djevojka će doći kod ovog mesara tražiti sljedeći obrok jer će meso njenog dragog biti beskorisno jer je kanibalsko, a kad ona dođe u ovu mesnicu vjerovatno će doći bez kinte, a onda će mesar moć naplatiti meso koje joj bude davao na jedan drugi način. A jedna takva sexualna pomisao mu je potpuno zavladala onim prljavim, masnim mislima.
Uručuje mu maleni komad ljudskog mesa zamotan u bijeli papir sa posebnim zlokobnim žarom u očima nadajući se da će ostatci plemenitosti u našem junaku odigrati u njegovu korist.
Ispružena drhteća ruka našeg junaka prihvaća paketić, i grčevito ga stišće u slučaju da se mesar u posljednjem trenutku predomisli.
„Hvala.“
Samo tišina i vulgaran iskrenuti pogled.
Naš junak izlazi kroz vrata šetajući se sivim ulicama tražeći svoj stan kao svoj cilj. U mislima mu vlada prevrtanje, hoće li se on najesti ili će njoj dati da jede.
Ljubav se pokazivala u ovom slučaju samo zato što je uopće pomislio na svoju dragu, većina kanibala na to nebi ni pomislila nego bi već pojeli taj komad mesa.
Nije znao što da učini i sve više se spoticao i teturao. Povraćanje. Drhtanje je već bilo započelo. Ako njoj da meso on neće imati vremena nabaviti sebi obrok znao je da će u tom slučaju umrijet ali još uvijek mu je ona bila draža od njega samog. Nije znao što će učiniti.
Ušao je u svoju zgradu i zastao pred ulaznim vratima tražeći ključeve stana iako uopće nije zaključao stan kada je izlazio ova strana vrata bila je sa okruglom kvakom pa nije mogao otvoriti vrata bez ključa.
„Di su ti prokleti ključevi!!“ – izderao se kao da su mu oni bili krivi za sve što mu se desilo u životu, ikada.
Konačno ih je pronašao i otvorio vrata, a onda je ugledao nju kako leži u debelom sloju prašine. Koža joj je bila potpuno blijeda, negdje čak obojana modro, ljepljivi znoj je za njeno tijelo polijepio prašinu a slaba svijetlosiva svjetlost koja je dolazila kroz navučene rolete padala je direktno na nju i od lijepe djevojke činila sablast.
„Ljubavi“- rekao je pomalo zabrinut dali je uopće živa.
Okrenula je oči prema njemu a sva nada koju je položila u njega isijavala je iz velikih, okruglih, dubokih očiju.
„Vidi što sam ti donio.“- kada ju je vidio takvu, za njega više nije bilo dvojbe i predao joj je svoj kompletni život u komadu krvavog sirovog mesa.
Velike oči se raskolačiše, i iznemoglo tijelo zgrabi bijeli paket, mogla je namirisati njegov sadržaj. Rastrgala je papir i zubima trgala krvave komade, neumoljivo žvakala dok joj je krv curila niz bradu. Osjećala je da se čupa sivilu i da energija ponovo prolazi kroz nju.
A on je samo sjedio i promatrao svoj razlog života, nije joj želio smetati, prepustio ju je njenom opijumu a drhtave ruke je gurnuo duboko u džepove kako ih ona nebi prepoznala .
Kada je završila polizala je krv sa prstiju i legla mu u naručje mazeći ga i ljubeći dok joj je ljepljivi znoj ostajao na usnama.
Imao je sve što mu je potrebno prije smrti i bio je na neki čudan način miran, kao da je tonuo u zadovoljni san. Znao je da nema puno vremena ali nije ni želio učiniti ništa više. Ovo mu je bilo i više nego dovoljno.

29.10.2010. u 20:28 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 27.09.2010.

Zavist

Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju promatra ono što je nekada bilo njegovo kako sada ima nekoga drugoga. I to ga boli u tolikoj mjeri već duže vremena da su mu se misli obavile tamom i očajničke ideje mu padaju na pamet. Zavist od ljudi pravi zvijeri.
Pogledaj ga samo kako uživa dok ga ona miluje. Prokletnik. Uzeo je ono što je moje. Do prije dvije godine ja sam bio sve što je ona imala, ali onda je došao on i sve mi to upropastio. Do prije dvije godine smješkala se meni, voljela je mene i ja sam bio njen sjaj u očima. A sada joj je on svaki razlog za život, iako sam tu pored njih nju nije briga, ne primjećuje me i ne vidi me. Samo on joj je bitan i samo joj on važi. Prisiljen sam da to promatram da to osjećam, noću on je između nas čujem njegov dah na njenim grudima, njene otkucaje za njega. Gad mi ju je potpuno preoteo i ona više nije samo moja, više uopće nije moja. Gad to mora platiti, životom. Ali on je teška meta, ona je stalno uz njega, non stop joj je u oku, nikako ga ne pušta iz vida, osim, osim kada ide kod svoje majke u bolnicu, jedino tada on ne ide s njom nego ostaje tu, samnom. Ali čime da to učinim? Da ga utopim, ugušim, istučem na smrt? Ne, ne. Ona ne smije znati da sam to ja učinio, jer mi nikada nebi oprostila. Ali kako onda? Kako? Možda, možda da ga upucam? Da učinim sve kao nesretan slučaj ili samoubojstvo? Ne, ne samoubojstvo! Što mi pada na pamet? To nitko nebi popušio. Nesretan slučaj onda, mnogo puta se već desilo da nekome opali napunjen pištolj, pa moglo bi još jednom. A kako da ja zaštitim sebe di ću ja biti u to vrijeme? Znam, bit ću mu što bliže ili još bolje pokušao sam mu pomoći ali jednostavno nisam uspio, nisam znao kako, nazvati ću i Hitnu pomoć kao u filmovima. Nitko nikada neće posumnjati u mene, ne nakon što me vide krvavog i u šoku, a ona, ona će trebati rame za plakanje, makar i krvavo moje će biti najbliže i najpoznatije. A nakon nekog vremena ona će opet biti potpuno moja, samo moja. I nikada više neću napraviti takvu grešku da je prepustim nekome.
Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju, udobno zavaljen u naslonjač svoje fotelje smišlja zlokoban plan dok mu svjetlost izgaranja kaminske vatre obasjava lice jarko crvenom bojom. On kao pauk spletkari prstima svoj plan povremeno se zlobno smješkajući, jedva dišući usredotočen samo na svoj plan provodi večeri sve do dana kad se plan pretače u stvarnost.
Ona pozdravlja i odlazi. Čekati ću još koji trenutak da se odmakne, da bude udaljena dovoljno koliko mi treba za ispunjenje moga plana u potpunosti, bez ometanja. Ali želja je jaka, nestrpljivost kao kipuća voda izbija na površinu i sekunda se smrzavaju u sate a on nema živaca, dovoljno je čekao, vrijeme je da krene u akciju. Pažljivo puni revolver dok mu prilazi. Žrtva okrenuta leđima niti ne sluti taman lik zle namjere iza sebe.
Na putu od svoga stana do auta čuvši kako se susjed proderava u potrazi za ključevima shvaća da je i ona zaboravila svoje od auta. Pa se vraća natrag u stan smješkajući se svojoj smotanosti. Gura ključ u bravu i okreće ga.
Ispružena ruka sa pištoljem u šaci u pravcu njegove glave. Ali žrtva primjećuje nešto neobično i dječak kratke smeđe kosice okreće glavu i pogledava smeđim velikim očima prema očima zavidnog čovjeka. „Tata“- izgovara dječak ne shvaćajući situaciju u trenu kada barut obasjava poluzamračenu sobu, olovo pušta krv i ono što je nekada bilo lijepo i nevino postaje unakaženo rupom 9-tog kalibra. Ali on ne čuje ništa njemu u ušima luduje srce prema njoj. On ovo doživljava kao vatromet i veseli se posljedicama, veseli se njoj.
U trenutku otvaranja vrta bljesak obasjava sobu i ona gleda smrt svoga sina od strane njegova oca. Cijeli svijet joj propada pred očima te ona pada na koljena u nevjerici gledajući svoga muža koji kao kip ostaje stajati nakon što shvati da je ona tu.
Sve je vidjela, još joj mogu objasniti još me može voljeti, još uvijek ona to može shvatiti samo ako joj objasnim ako mi da priliku.
Ali ona ne želi čuti, u borbi mu uzima pištolj ispaljuje hitac i pogađa ga u srce koje je ionako uvijek pripadalo njoj.
Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju leži na podu gledajući kako ona ljubi mrtvo truplo svoga sina. I u smrti on joj je ostao draži. I oči se polako zatvaraju i on umire sam u svojoj zavisti, svojoj hrani i svome otrovu.

27.09.2010. u 23:28 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 23.09.2010.

Mesnica

Zvonce je oglasilo ulazak srednjovječnog muškarca u mesnicu. Zastao je pred pultom i jednom pozvonio na zvonce koje se nalazilo na njemu. Pogledavajući na sat stade u mjestu. Zatim je stavio ruke u džepove i promatrao izloženo meso dok ga je polako opajao miris sušenog mesa koje je isto tako bilo na prodaju ali je bilo ovješeno po zidovima. Iz pozadinske prostorije su se začuli koraci i to je nagovještalo skori dolazak mesara. „Dobar dan“- oglasio se lik mesara tek što se počeo nazirati kroz plišanu zavjesu kakve su uobičajene za mesnice. „Izvolite“- sada je već bio sa druge strane pulta kompletan lik mesara. „Dobar dan.“- odlučnim glasom „Trebalo bi mi 5 kilograma telećeg za peku“ – rekao je ne odvajajući pogled od izloga već prebirući i odvajajući meso u svojim mislima tražeći ono koje bi bilo za njega najbolje. „Nema problema“ srdačnim tonom, probirući rukama po mesu. „Hmm da.“- govori vadeći jedan poveći komad. „Vidite imam ovako jedan komad, ali on već dugo stoji. Ne znam dali imate strpljenja pričekati malo da odem iza jer taman mi je došla narudžba pa tamo imam svježe teletine.“- i upućuje iskren i upitan pogled kroz guste nerazčešljane obrve. „Ajde dobro ali molim vas požurite.“- ponovo pogledavajući na sat ostade sam u prostoriji. Nije želio sjesti na klupicu koja je bila postavljena do zida jer je izgledala masno i prljavo kao i sve stvari u nekoj prosječnoj mesnici. Dok su mu misli šara po zidovima iz susjedne prostorije začu se glasan udarac i bolan uzvik. Ponovo se okrenuo prema pultu pogledom švrljajući po zavjesi. „Je sve u redu“- nitko mu nije odgovorio „Gospodine?“- ponovo bez odgovora. Pogled na sat, odmahivanje glavom. Prošao je iza pulta i kroz zavjesu zakoračio u tamnu prostoriju. Tupi udarac u potiljak i one slabo vidljive strukture koje su se nazirale kroz tamu postadoše nevidljive. Klonuo je kroz zrak licem dotaknuo pločice gubeći svijest.
Otvaranjem očiju mu se ukazuje vlastito nago tijelo prikazano u zrcalu. Iako je još bio u sanjivom stanju bol u potiljku ga je brzo razbudila dovoljno da shvati da je vezan. „Šta je ovo?!?“- uznemiren. „Halo, ima li koga!!?“- gotovo paničnim glasom. Ponovo su se začuli koraci ali ovi ga nisu umirili kao kad je tek došao u mesnicu nego su u njemu probudili neku dosad njemu nepoznatu vrstu straha. „Ej!!“ ponovo se proderao a koraci su zastali odmah pored njega i sada je jasno vidio onu istu figuru mesara kako stoji iznad njega. „Šta radite vi?? Jeste li normalni??!!“- proderao se na što se mesar samo osmjehnuo i udaljio. „Ej stani! Odveži me! Ej!“- derao sa za njim sada već prilično nasilnim tonom. Ubrzo se više nije mogao derati jer mu je sada već onaj odvratni, masni, debeli lik mesara stavio neku vrstu kožnog poveza u usta. Sada je mogao samo gledati milost i nemilost svoga tlačitelja. Minimalne kretnje su mu dozvoljavale samo disanje i pomicanje očima, ostatak tijela je bio privezan za neku vrstu stola kožnim trakama sličnima onoj kojom su mu zavezana usta u tolikoj mjeri da nije mogao napraviti ni najmanji trzaj. Začulo se oštrenje noževa koje se smatra normalnim u svakoj mesnici ali u ovoj situaciju ono je izazivalo neku nelagodu ili čak i paranoju. Ubrzo se lik mesara ponovo ukazao ali ovaj put je imao manji nož u ruci i taj odvratni prljavi smiješak zadovoljstva koji nije mogao skinuti sa lica. „Vidite gospodine ja u ruci imam manji nož, većina ljudi bi izabralo veći nož, jači nož koji posao završava snažno i brzo., ali ja volim da moj posao traje duže vremena kako bi meso mogao što preciznije i nježnije obraditi. A Vi? Želite da Vas izrežem brže ili da si uzmem vremena.“ – sirovinu vezanu za stol u tom trenutku prođe struja svjesnosti o situaciji te se njegove oči zacakliše od straha. „Dobro ako tako želite polako ćemo. Ne morate se bojati sve ćete vidjeti u zrcalu iznad vas. Pa počnimo od nogu.“-oštar ubod u desnu nogu i strahovito bolno povlačenje noža oko mišića uz samu potkoljenicu. Kroz vezana usta tada počeše bezglasni krikovi a kada je nož zagrebao po goloj kosti glava je klonula i nesvijest je zavladala. No on ne staje njemu su ti strašni zvuci mili i neodoljivi te mu služe za poticaj. On odvaja komad po komad mesa sa njega skida ovojnicu veće živce i krvne žile te ih pažljivo posprema u posebnu kantu, a golo, krvavo meso on umjetnički zamata u papir uzimajući si dovoljno vremena za svaki potez umiljato promatrajući sebe i svoje djelo. Kada je završio sa jednom nogom on je podveže sa gumenom vrpcom tako te budi svoga zatočenika. Suze se razlijevaju po licu vezanog čovjeka koji u ogledalu promatra unakaženog sebe, a on ih pažljivo briše i umiruje ga ne skidajući onaj ljigavi smiješak sa lica. „Bio si mi jako dobar. Jednu nogu smo završili. Ne boj se nećeš umrijeti još dosta vremena, sve sam ja podvezao. Znaš puno mi je lakše raditi sa toplim mesom nego sa onim drvenim suhim i hladnim. Baš mi je drago da si tu uz mene u ovim trenutcima.“- a osakaćeni lik nepomično leži vezan na svome stolu slomljenog ponosa s nevjericom gleda svog krvnika u nemogućnosti da mu nešto napravi, da ga prekine ili da prekine sebe. Oštar ubod u lijevu nogu, ali ovaj put on ne gubi svijest on jasno vidi masakr sebe i od šoka on ne uspijeva zatvoriti oči nego i dalje nijemo promatra svoje daljnje unakaženje. Stučni su potezi kojima odvaja kožu od mesa kojima obrađuje to meso dok je ono na čovjeku. Kao da su pokreti kojima to radi uzajamni, kao da je to prirodno, gotovo lijepo. kada je završio on podvezuje i drugu nogu pa prelazi na ruke sve dok od čitavog čovjeka nije ostao samo trup sa glavom. Sada samo tupo gleda, prestao je plakati, više se ne obazire na svog krvnika, samo tupo gleda u svome transu, gdje je siguran, gdje ne postoji nitko drugi samo on, i toplina koju mu nitko ne može oduzeti. A bludnik nastavlja orgijati s njegovim tijelom usitnjavajući i rastavljajući ga sve dok nije došao do srca, tu zastade i on i udisaj lika prikovanog za stol, okrene glavu za 180 stupnjeva te se njegov pogled susretne u zrcalu sa pogledom njegovog pacijenta. Spodoba se zlobno nasmiješi okrene glavu prema živom truplu te odvoji srce koje još par puta zakuca u njegovoj šaci i sa zadnjim izdahom stade oslobađajući mučenika njegove torture.
Zvonce je oglasilo ulazak dvadesetogodišnje djevojke u mesnicu. Zastala je pred pultom i jednom pozvonila na zvonce koje se nalazilo na njemu.

23.09.2010. u 23:59 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.04.2010.

Pakt

Krvlju sam stavio potpis i pečat na ugovor sa vragom, dušu mjenjao za želje na godinu dana, kao da nisam znao da svaki pakt sa đavlom završava se isto. Sada ostalo mi je još manje od sata, mnoštvo pijanih, zaboravljenih slika, u krevetu gola zečica, strah i premalo vremena. U ponoć kada na vrata zakuca oštri vjetar i zaglušujuća tama, hladni trnci se penju uz leđa kao dugi starački prsti i stišću mozak toliko da od straha plače duša koju sam prodao.
Dok sjedi u staroj isluženoj fotelji na mene ne obraća pažnju već ispija velike gutljaje viskija preznojavajući se kao da mu je pakleno vruće iako zviždanje vjetra ledi krv u žilama. U nevjerici povremeno odmahne glavom gledajući prema kutku tame jeftine motelske sobe dok mu se sjene svjetla igraju po licu. Nije me briga, jedna noć sa strancem. Ustajem se sa toplog kreveta i skupljam svoju burno razbacanu odjeću dok on i dalje nervozno zjapi u tamu ne obraćajući pažnju na mene i ono što radim. Nije me briga, jedna noć sa strancem.
Ona se budi i diže sa kreveta, iz nje čitam kako je nije briga, a zašto i bi…jedna noć sa neznancem, ni sam ne znam koja više u nizu. Ovo mrtvilo mraka u koje zurim polako se samnom stapa i u njega prožimam i padam. Nekoliko desetaka minuta, premalo. Za čovjeka koji je kušao najveće gorčine, jadi i boli svijeta. koje su me i učinile tako laganim plijenom i očajnom personom koja će bez razmišljanja pristati na zamjenu vječnosti za godinu dana, ovako gorko iščekivanje nisam nikada okusio. Znoj. Drhtaj u nogama pokušavam otjerati gustim viskijem dok strah mi steže grlo kao omča o koju sam se sam objesio.
Na izlasku iz sobe bacim posljednji pogled na čovjeka koji trne u u mraku kao svijeća koja izgara. Što mu se desilo u ovih par sat. Ne shvaćam (možda on napokon shvaća). „Vidimo se“- govorim mu otvarajući vrata, dok za odgovor dobivam samo oštru nerazumljivu rečenicu. Nije me briga, jedna noć sa strancem. Za sobom zatvaram vrata i ulazim u oštru hladnu noć koja se dešava samo u onim jezivim pričama o smrti i jadniku koji gubi dušu zbog tridesetak kovanica srebra. Ostavljam svog stranca u tami sobe i puštam ga da vodi svoju bitku dok ja koračam u svoju tamu, sve dublje i dublje.
„Vidimo se“- govori mi to otvarajući vrata iako to ne misli. „Bolje ti je da ne“- odgovaram ostajući bez daha od straha. tamo gdje ja idem nitko ne želi poći, sada prekasno, ni ja. Nekoliko minuta, premalo. Zadnje kapi viskija stresem u čašu, zapalim još jednu cigaretu koja dimom otkriva zrake tihe svjetlosti koje mi tope lice.
Zadnji trenovi i ovako isprazni, bez milih osoba bez ikoga, kao stari olinjali vuk koji umire sam. A nekada sam imao nekoga tko me je imao. Iz tamnog kuta progovara, tu je.
„I kako je bilo momče?“- pitam nesretnika koji mi je sljedeći, zbog ovakvih i za njih kao i oni za mene ja postojim. Igra je prestajala za nekoliko trenutaka i pripadat će meni, pa mi ga je je zanimljivo ovako gledati dok se u hladnoći preznojava, gubi u strah i ludi u sebi. Uvijek je ista priča, uvijek im je žao na kraju, kao da nisu znali da svaki pakt samnom završava se isto. Gubi se i jeca mu duša, miriše po tome. Prezentiram mu se kao gospodin samo da ga još potpalim kao da mu toga neće biti dosta tamo gdje on ide. I dok srdito gleda u mene presjedaju mu zadnji gutljaji i zadnji dahovi, proklinje i mene i sebe. Ali povratka nema.
„I kako je bilo momče?“ zajedljivim glasom mi govori, izgledom gospodina iako časti u njemu nimalo nema. Vrag me podbada dok me očima probada, nabija na vile i cijedi dušu iz mene. „Onako kako smo dogovorili.“- neću da mu dam svoj očaj, ne želim da mu oči zablistaju osvjetljenje mojom patnjom, već je riješeno i ništa mi ne pomaže. Nekoliko trenova, premalo. Dižem mu čašu u zrak nazdravljajući mu i trošeći zadnje gutljaje viskija gledam mu zadovoljno isklesani izraz lica dok me promatra.
Nazdravlja mi za prkos, za inat koji mu je bio i ponos i pogon. Naginje čašu i posljednji trenutci mi traju kao vječnost dok ispija gutaljaje otežući ih. Čita mi zadovoljno lice i zna što slijedi. „Vrijeme je.“
Čaša puca i razbijeno staklo mi se zabada u grlo puneći mi usta i pluća krvlju. Padam na koljena pred njim iako sam tu već godinu dana. Zadnji hroptci, ispljuvljavanje krvi, gušenje, ta bol jača i krv brže lipti sa uzimanjem daha. Licem sam naslonjen na tlo a tihi šum krvi izlazi praveći lokvu pred njegovim nogama, posljednji grč. Tama.
Uzimam što je moje i ostavljam zgrčenu olupinu što izbuljenim očima i u smrti gleda u nevjerici. Mnogo je takvih kakav je on bio koji me očekuju.

12.04.2010. u 20:32 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.